Žene koje tkaju ćilime
Postoje žene koje ne prave samo predmete.
Postoje žene koje, zapravo, pletu i upliću ljepotu koja zatim ulazi u postojanje da bismo je svi doživjeli.
Od trenutka kada sam prvi put vidjela rad Nathalie Gregores i njenog studija Soline Imera, znala sam da se iza tih ćilima ne nalazi samo estetika. Postoji nešto mnogo starije, dublje i gotovo zaboravljeno u vremenu masovne proizvodnje i brzog trošenja svega, uključujući i ljepotu.
Nedavno smo Nathalia i ja stupile u kontakt, tako što sam poželjela da pišem o njenom radu i njenim ćilimima, a zapravo me je nešto u njenom radu podsjetilo na nešto što znam, što je duboko u meni i što radim nesvjesno, kao i svaka druga žena koja ima sposobnost kreacije. Čitajući njen tekst o nastanku studija, istraživanju materijala, ručnom radu, ženama iz Indije koje tkaju ćilime i posvećenosti svakom čvoru, sjetila sam se knjige Žene koje pušu u čvorove autorice Ece Temelkuran.
U toj knjizi postoji drevna ideja o ženama koje upliću čvorove i dahom u njih unose molitve, zaštitu, namjeru i energiju. Čvor tada više nije samo čvor. On postaje nosilac nečega nevidljivog. Trag žene koja ga je napravila. Njene misli, nade, iskustva i snage.
I upravo sam to osjetila gledajući Soline Imera ćilime.
Nathalia stvara arhitekturu djela, mapu, ideju, ritam i viziju, po kojoj druge žene, kilometrima daleko, svojim rukama i dahom upliću život u svaki njegov dio. Svaki čvor postaje mali čin stvaranja. Kao tiha molitva utkivana satima. Kao pokušaj da se kroz ljepotu svijet ponovo dovede u red.
Jer svaki istinski odmak od ljepote zapravo jeste mrak.
Možda zato danas sve više vjerujem da nije nevažno šta unosimo u prostor. Nije nevažno ni šta kupujemo, ni kome dajemo novac, ni čiju energiju unosimo u vlastiti dom. Predmeti nisu nijemi. Oni nose tragove procesa kroz koji su nastali.
A ručno rađen predmet, posebno onaj koji nastaje mjesecima, kroz ruke žena koje stvaraju s pažnjom i dostojanstvom, nosi u sebi nešto što nijedna mašina ne može proizvesti — prisustvo čovjeka.
Zato mi se čini važnim govoriti o ljudima poput Nathalie.
Pisanje je, na svoj način, također jedna vrsta tkanja.
Riječima povezujemo značenja, ljude, emocije i ideje. Ako se koriste ispravno, riječi mogu razdvajati svjetlo od tame jednako snažno kao i umjetnost.
Možda je upravo zato važno ukazivati na ono što vrijedi.
Na žene koje stvaraju ljepotu.
Na rad koji nastaje sporo.
Na predmete koji imaju dušu.
Na umjetnost koja ne pokušava samo da izgleda lijepo, nego da nas podsjeti kako ljepota još uvijek može biti oblik iscjeljenja.
