Kako je jedan televizijski set postao zanimljiviji od same priče

Serija je dobra i radi se o omiljenom američkom paru koji je tragično stradao devedesetih, ali ako je devedesetih ljubav još uvijek bila Ljubav, danas je to nešto drugo. Danas je primarna ljubav prema samom sebi i čini mi se da je teško bilo kome više podvaliti „ljubavnu priču“ sa bajkovitim elementima. Danas se sve to naziva toksičnošću i zapravo nemam pojma kako se generacija Z voli. Nisam negativna, nego jednostavno ne znam i ne razumijem. Tada je bilo lako jer je ljubav bila romantika na entu potenciju. Danas se propituju razlozi, čini mi se.

Seriji ipak nisam mogla odoljeti. Devedesete, Calvin Klein, najbolja muzika s MTV-ja — to je vrijeme koje poznajem. Doba u kojem sam se razvila u osobu i koje je odredilo mnogo toga u vezi mene.

Gledajući Love Story, u jednom trenutku mi je sama radnja postala manje zanimljiva od prostora u kojem se odvija. Počela sam vraćati kadrove, zaustavljati scene i gledati enterijer pažljivije nego dijaloge. Zanimalo me čije su stolice u trpezariji, odakle dolazi estetika prostora, ko je radio scenografiju i zašto stan djeluje toliko uvjerljivo i emocionalno precizno.

Na kraju sam završila istražujući rad scenografa Alex DiGerlando i dizajnerske reference korištene u setu. Ispostavilo se da je riječ o jednom od najboljih i pravom majstoru svog zanata.

Osim što taj set u estetskom smislu izgleda besprijekorno, scenografija serije Love Story vjerovatno je jedan od najboljih primjera kako prostor može postati dio psihologije priče jer je u ovom slučaju trebalo prikazati sav teret života para koji je bio najviše fotografisan i proganjan od strane medija i paparazza. Svaki kadar snimljen u tom predivnom stanu istovremeno je morao biti odraz njenog zatvora i njegovog pokušaja da pomiri svoju popularnost i društvenu ulogu sa životom u braku, dok druga osoba ne može podnijeti život koji nije „normalan“.

I upravo zato taj prostor djeluje uvjerljivo.

Alex DiGerlando nije pokušao napraviti „savršeni stan devedesetih“, nego prostor koji nosi estetiku minimalizma povezanu s Calvin Klein erom, ali istovremeno ostavlja dovoljno praznine za emociju, kadar i atmosferu.

Da bih jasnije dočarala ovo svoje zanimanje za enterijer jednog seta, moram predstaviti i svoj mali set u kojem se moja radnja dešava. Napravila sam sebi radni kutak u spavaćoj sobi, što usput ne bih nikome preporučila, ali meni konkretno odgovara jer moram imati svoj intimni prostor za rad. Dodala sam i veliku fotelju sa tabureom za čitanje i filmske noći poput ove.

Zamislite kako ustajem, pauziram seriju i krećem istraživati sve u vezi seta. U jednom trenutku mene više zanimaju Mario Bellini stolice nego Carolyn koja prebacuje svoju dugu plavu kosu čas na jednu, čas na drugu stranu i nešto se uporno žali. Te stolice scenograf ubacuje tek negdje na sredini serije, kada gospođa Kennedy počinje živjeti u stanu.

Postoji i scena u kojoj skače po bijeloj sofi u dnevnom boravku i opet pauziram kadar da pronađem čija je. Sofa je zapravo custom made komad inspirisan radom John Pawson. Naime, on je dizajnirao sličnu sofu za jednu jahtu, a zanimljiva je zato što na sjedećem dijelu ima naslagane tanke jastuke — meni lično asocijacija na krevet princeze na zrnu graška.

Tu su i predivne Dieter Rams police, ono što se nekada zvalo telefonom i odličan Bang & Olufsen muzički sistem sa kojeg se moglo čuti  Common People od Pulp-a.

Seriju sam na kraju odgledala i drago mi je da jesam. Niko neće biti razočaran ako uradi isto, pod uslovom da ne očekuje previše. Onaj ko želi ponovo osjetiti devedesete bez problema će ih pronaći ovdje.

Ovo je kraj mog malog izlaganja o setu koji me oduševio, ali postoji i post scriptum. Kako sam bila pod dojmom serije, vrhunskih scenografa i dizajnera, sama sam uradila rekonstrukciju spavaće sobe Kennedyjevih. Bijela, lijepa, svedena. Napravljena tako da se njih dvoje vide što jasnije, da ništa ne odvlači pažnju. A meni je i bez toga jednostavno prelijepa i voljela bih nekome napraviti baš takvu sobu.