Prostor kao ogledalo duše

Prostori su zaista preslika nas samih. Oni su vidljiva, vanjska ekstenzija našeg unutrašnjeg svijeta. Ipak, moramo znati da mi nismo samo to što je sada vidljivo – mi smo i ono što želimo postati, čemu težimo. Mi smo i ono što potajno želimo, a ne usuđujemo se reći naglas. Svi mi smo jedan univerzum koji obitava najbolje kako zna i umije.

Do mene dolaze ljudi koji su spremni na neku promjenu. Nešto iz tog spektra želi da izađe napolje. Žena želi veliki ormar da sve složi na svoje mjesto – i ja odmah znam da se neki unutrašnji nered u njoj nagomilao. Gorljivo želi da poreda sve haljine i košulje po veličini i po bojama. Neki kutovi njenog bića su sazreli. Ona više nema prostora za višak. Tada vidim sjaj u očima – živa je više nego ikada.

Čovjek želi konačno udobnu sofu. Veliki televizor ispred kojeg će se opustiti i vjerovatno zaspati, jer mu to postaje sigurna zona. Tamo odlaže sve svoje napore koje nosi kroz dane, osjećajući se kao rob svojih uloga i usuda.

Tinejdžerka želi sobu u kojoj će maštati i pripremati svoje mlado tijelo i um za velike stvari koje priželjkuje i čeka. Sve je to neizgovorena tišina koja se može čuti – a moj zadatak je da je uhvatim i prevedem u prostor.

Za kraj ću vam ispričati jednu malu priču iz mog najranijeg djetinjstva – priču koja je, bez sumnje, oblikovala dio mene.

Ja i moja mlađa sestra smo, u jednom periodu, preuzele spavaću sobu od svojih roditelja. Koristile smo je kao svoju, iako je izgledala baš kao soba bračnog para. Tada se čekalo da preduzeće dodijeli novi stan mojoj majci. Dotadašnji stan bio je jednosoban, mali, i niko nije imao dovoljno prostora za sebe. Roditelji u tom tranzicijskom periodu nisu ni planirali da nam naprave dječiju sobu. Nas dvije smo bile očajne.

Smislile smo plan. Svakog dana bismo pomalo rasklimavale masivne police iznad bračnog kreveta – kako bi izgledalo da su postale opasne po naše živote. Htjele smo da ih natjeramo da to sve promijene. Plan je, naravno, bio moj – jer sam ja starija sestra, a moja mala grudvica me slijepo pratila. Pele smo se po tim policama, skakale po njima, i jednog dana odlučile da panično nazovemo mamu na posao i sa mnogo drame saopštimo da police samo što nisu pale na nas.

Mama nam je mirno rekla da izađemo iz sobe. I tog popodneva došao je majstor da sve to popravi.

Ovom malom epizodom iz svog ranog djetinjstva želim da pokažem koliko je prostor važan – čak i djeci. Dom, u širem smislu riječi, jeste naše utočište. To je sveto mjesto u kojem obitavamo i rastemo – i u visinu, i u oku nevidljivom duhu.

Unutrašnji prostor

Kada sam odlučila da napravim ovu stranicu – vjerovali ili ne – najviše sam se radovala blogu.

Oduvijek mi je bilo teško da objasnim ko sam, šta radim i šta zapravo moje biće želi. Jedini način koji mi je donosio jasnoću bio je – pisanje. Dok pišem, osjećam da sve dolazi na svoje mjesto. I što je još zanimljivije, ljudi me tada najbolje razumiju. Kad me slušaju, često ostanem nedorečena. Kad me čitaju – sve im postane jasno. Zašto je to tako, ne znam. Ali zato znam da ovdje neću štedjeti riječi da vam objasnim svoj rad, svoju viziju, svoje potrebe i snove.

Moj posao, u suštini, uvijek je isti – bez obzira na to u kojem obliku se pojavljuje. Uvijek stvaram ljepotu. I uvijek je tražim. Prepoznajem sklad. Neki bi rekli da imam “oko” za takve stvari. I za one koji me znaju od ranije – da, još sam uvijek ta ista osoba. Samo što sam se proširila – iz metraže u kvadrate. I nekad, kao i sada, sve što radim proizlazi iz mog unutrašnjeg prostora, koji se uvijek nekako vidi i spolja.

Ono prethodno moralo je završiti. Ja to uvijek osjetim. Kada potrošim sve unutrašnje resurse za dalje stvaranje, vrijeme je da krenem. Moj unutrašnji prostor se proširio – i sada više ne mogu da se zasitim kvadrata.

Tri godine sam marljivo radila i mnogo naučila. Uređenje prostora me oduvijek privlačilo, čak i prije svega drugog. Ali ipak, bio je to novi posao. Iako sam imala prirodan osjećaj za proporciju, sklad, materijale i teksture – nisam znala ništa o radu s ljudima u ovom kontekstu. Nisam znala šta znači biti angažovan za uređenje tuđeg doma.

I ne biste vjerovali – to je mnogo složenije nego što izgleda.

Duboko vjerujem, a i iz iskustva sam vidjela, da je sređivanje životnog (ili poslovnog) prostora zapravo proces unutrašnjeg čišćenja. I ne dočekaju ga svi ljudi spremni – čak ni onda kad me sami angažuju. Neki žele promjenu, ali ih frustrira što ne ide dovoljno brzo. Neki ne znaju odakle da krenu, niti šta ih čeka na kraju puta. Neki se plaše osobe koja će postati nakon transformacije. U tim situacijama odugovlače, gube se, traže alibi. Vidjela sam sve moguće verzije.

I opet – ovaj posao bih birala ponovo. I ponovo. Jer sam shvatila svoju ulogu: da budem stvarna podrška. Da budem most ka promjeni. I da, zajedno, stignemo do cilja.

Istina je i da ponekad ne stignemo. Ponekad me jednostavno otpišu. I to je u redu – i moj i njihov proces ima pravo na svoj ritam. Ja učim strpljenje. Za njih je možda bilo prerano.

Ali da ovaj tekst ne ode u filozofiju – iako ima još mnogo tema o kojima ću pisati – vratimo se konkretno: na samu uslugu.

Kroz ovo novo iskustvo, uočila sam nekoliko stvari koje nedostaju u načinu na koji se danas uređuju prostori. Prije svega, mnogi ljudi žele promjenu i žele stručnu pomoć, ali nemaju dovoljno budžeta za klasične dizajnerske ili arhitektonske usluge.

Zato odmah da pojasnim: za konstrukciju prostora, zidove i raspored može vam pomoći isključivo arhitekta. Ja dolazim poslije njih. Ja sam tu kada zidovi ostaju na mjestu, ali prostor još uvijek ne govori vašu priču.

I baš tu nastaje problem: ljudi ne znaju kako da stvore sklad. Kupuju u panici, biraju namještaj koji ne odgovara prostoru, pa ga brzo mijenjaju, i opet nisu zadovoljni. To nije zato što ne znaju – nego zato što nemaju viziju.

Tu dolazim ja.

Tu se nalazimo – vi i ja. Vi sa svojom frustracijom. Ja sa svojim rješenjem. Rješenjem koje mora imati smisla, koje vam mora “sjesti”. Šta ćete dobiti?

Ljudi će vam reći “wow” kad vam dođu u goste. Vi ćete se nasmiješiti svaki put kad otvorite vrata svog doma. A prostor će – prvi put – pričati priču o vama.

Ako ste pročitali tekst do kraja – hvala vam od srca.

Tu sam. Dobro mi došli.