Šta mene raznježi...?

Mama i četiri kćeri koje imaju svoj brend. Sama pomisao na ovu priču je dirljiva i odmah poželim da znam o čemu se radi.

U concept storu Bloom u Sarajevu nailazim na njihove proizvode i odmah mi privlače pažnju. Privukao me je, na prvu, dizajn proizvoda i mogu slobodno reći ono nešto jer još ništa ne znam, a uskoro saznajem zašto mi se svidjelo. Belma, vlasnica prostora, mi odmah govori o majci i kćerima, i ja se pretvaram sva u uši i nešto u meni raste – kombinacija ugodnog iznenađenja, poštovanja i onih priča zbog kojih volimo život, priča koje nas inspirišu.

Uzimam svoju veliku vreću od posebno obrađenog papira i nosim je kući. Želim jednog dana da je iskoristim kao dekorativnu saksiju za neku lijepu biljku, ali dok naučim da volim biljke i one mene, za sada je stavljam u kupatilo kao korpu za veš. Iznenađuje me koliko je čvrsta i kako samostalno stoji. Staru platnenu korpu, koja je uvijek bila nekako slinava dok je ne napunim, odlažem u ostavu jer mi stvarno više ne treba u ovoj ulozi.

Sjedam za kompjuter – to je inače moj safe space i tražim više informacija o brendu. Imam šta da nađem. Slušajte ovu priču i recite mi da nije nešto posebno:

Priča počinje u samom srcu Toskane, u malom gradu Montecatini, u porodici Marconi. Otac Marco, čitav svoj život posvećen italijanskoj obućarskoj tradiciji i radu s kožom, želio je osmisliti nešto sasvim novo — materijal koji nosi svu eleganciju i strukturu kože, ali je potpuno održiv, lagan i prijatan prema prirodi.

I tako nastaje AGGO® — njihov patentirani perivi papir. Genijalnost ove ideje leži u jednostavnosti i prirodi: uzimaju se čista celulozna vlakna dobijena iz uzgojenih šuma (bez krčenja prirode!), koja se potom tretiraju prirodnim biljnim voskovima. Bez teških hemikalija, bez hroma. Rezultat je materijal koji na dodir i oko ima estetiku matirane, fine kože ili najkvalitetnijeg lana, a ponaša se poput čvrstog platna.

I tu dolazi ona majčinska komponenta po kojoj brend i nosi ime. Uash-mama — posveta majci Emanueli ("Manu"), ženi koja je držala kuću i porodicu, i njihovim četirima kćerima koje su sa ocem stvorile globalno prepoznatljiv brend. Sve je zapravo počelo od jedne jednostavne, tople ideje: napraviti estetsku vrećicu za hljeb za porodični sto koja se neće gužvati i propadati, nego se može lakim pokretom oprati.

A to kako se ovaj papir održava je čista magija za svakoga ko voli lijep i funkcionalan dom. Ovaj papir se pere. Bukvalno ga potopite u mlaku vodu s malo blagog sapuna, operete ručno, oblikujete rukama dok je još vlažan i ostavite da se osuši. Kako stari i kako ga perete, on ne propada — naprotiv, dobija još ljepšu, mekšu, patiniranu teksturu, poput omiljenog para kožnih cipela ili lanene košulje, a zadržava svu svoju čvrstinu i formu.

Otporan je na habanje, podnosi vlagu, i što je najljepše — unosi tu nevjerovatnu, organsku toplinu u prostor. Nema više unificiranih, plastičnih i krutih posuda po kući. Ovo su predmeti koji žive s vama, traju godinama i pričaju priču o toskanskom zanatstvu, porodičnoj ljubavi i viziji da dizajn može biti i prelijep i odgovoran prema planeti.

Kako imamo sve više stvari i u dobu neshvatljivo jeftine ponude iz Kine, čovječ se pita u šta treba trošiti novac? Kako uređujem prostore svaki komad u njemu mi je bitan, a lično ne volim da rasipam novac na gluposti koje ću svakako brzo baciti. Uvijek sam za opciju da se kupi nešto što ima stvarnu vrijednost. Brend UASHMAMA tu vrijednost nudi. Počeli su od toga da stvore nešto korisno, kao što je ovaj njihov perivi papir, pa su tek onda osmislili proizvode. U proizvodima se vidi ženski princip i razumjevanje za svakodnevne potrebe. Meni ne treba više da budem njihov kupac.

Why is Kave Home my most frequent choice when buying furniture?

To answer this question, I have to introduce you to this brand that has a fascinating story from its inception to the present day—but in my own way, through emotion, because in the end, I only choose what truly touches me.

The first time I encountered this furniture, I couldn't have known that the entire story actually began in a chicken coop. It all started when a man, unburdened by what he would create in the future, began his furniture resale business. He had just enough resources to set up the company's headquarters in a space like that. When I think about it, it is never about the location, but about the spirit of the person who is creating something. That is the true birthplace of everything meant to be. He was the father, both literally and figuratively, of what Kave Home is today—the fastest-growing furniture company in Europe. He is indeed the real father of the man who currently leads this company with the same passion and enthusiasm, building upon what his father started. It is rare to start anything from nothing, from scratch, and even rarer to pass that same mission onto a son. It feels almost impossible—unless, perhaps, it is something being created for the greater good. The way I see life and the world, only something that benefits many people can truly endure.

How is this brand beneficial?

In the town where it originated—Girona, Catalonia—they jokingly call it the "UN" because it employs people of various nationalities. Today, in a crumbling world, one company brings together—I won't even say people or nations, but inhabitants of our shared planet, the only home we have.

A special benefit of this company is its environmental consciousness through their signature Kave Cares concept. This isn't just words on paper or a marketing gimmick; it is their pledge to the planet. Kave Home is actively working toward becoming a zero-carbon emission brand by 2030. Single-use plastic has almost entirely been removed from their production chain, and their furniture is crafted from carefully selected materials: they use exclusively FSC-certified wood that guarantees controlled forestry, recycled plastic retrieved from the ocean, recycled glass, and organic cotton and linen. For me as a designer, this ecological awareness is key. When we buy furniture that respects the nature it comes from, we aren't just bringing an aesthetically beautiful object into our homes, but a clean, conscious, and noble energy.

No less beneficial is the fact that all the furniture is simply breathtaking, which is my ultimate weak spot. They achieve this because the furniture and decor are designed by people connected to beauty—skilled and creative designers within their in-house team. When high-quality materials and great design come together, you get luxury. But with Kave Home, it is accessible luxury, because their mission is to make art available to everyone.

Innovation and design are constantly flowing, bringing beautiful new pieces this season as well. Their latest spring collection features shapes inspired by the Mediterranean lifestyle, blurring the boundaries between interior spaces and nature, complete with stunning sculptural pieces of organic lines—like the Joncols collection—and warm textures that embrace the space. Even on global stages, such as the recent Milan Design Week, they showcased their vision through the "From Seat to Seed" installation, presenting the iconic Jan armchair upholstered in an innovative plant-based fabric created from persimmon harvest waste. It is proof that their creativity knows no bounds.

In my professional world, there is nothing better than having a brand that provides everything needed for home styling, especially because of the timelessness of this Mediterranean aesthetic. Because of this, pieces can be added over time without disrupting the overall concept of the space—Kave Home itself is a natural evolution and built to last.

Something touched me particularly deeply, and I will mention it here because it makes so much sense in relation to me and my life. The origin and current headquarters of this great company are located in a town that lies on four rivers. I, too, was born in a place that lies on four rivers, and my father always linked that geographical fact to paradise. I loved my father deeply, and everything he said and did held a special dimension for me. In my imagination, it all came alive and took on great meaning. That was the perspective of a child, but today I see it differently, through my own adult eyes, and I can say that it doesn't have to be about paradise—but there is definitely an influence on people who live beside the immense energy of water, which washes away everything that doesn't need to stay, separates what is unnecessary, and leaves only what truly matters.

Žene koje tkaju ćilime

Postoje žene koje ne prave samo predmete.
Postoje žene koje, zapravo, pletu i upliću ljepotu koja zatim ulazi u postojanje da bismo je svi doživjeli.

Od trenutka kada sam prvi put vidjela rad Nathalie Gregores i njenog studija Soline Imera, znala sam da se iza tih ćilima ne nalazi samo estetika. Postoji nešto mnogo starije, dublje i gotovo zaboravljeno u vremenu masovne proizvodnje i brzog trošenja svega, uključujući i ljepotu.

Nedavno smo Nathalia i ja stupile u kontakt, tako što sam poželjela da pišem o njenom radu i njenim ćilimima, a zapravo me je nešto u njenom radu podsjetilo na nešto što znam, što je duboko u meni i što radim nesvjesno, kao i svaka druga žena koja ima sposobnost kreacije. Čitajući njen tekst o nastanku studija, istraživanju materijala, ručnom radu, ženama iz Indije koje tkaju ćilime i posvećenosti svakom čvoru, sjetila sam se knjige Žene koje pušu u čvorove autorice Ece Temelkuran.

U toj knjizi postoji drevna ideja o ženama koje upliću čvorove i dahom u njih unose molitve, zaštitu, namjeru i energiju. Čvor tada više nije samo čvor. On postaje nosilac nečega nevidljivog. Trag žene koja ga je napravila. Njene misli, nade, iskustva i snage.

I upravo sam to osjetila gledajući Soline Imera ćilime.

Nathalia stvara arhitekturu djela, mapu, ideju, ritam i viziju, po kojoj druge žene, kilometrima daleko, svojim rukama i dahom upliću život u svaki njegov dio. Svaki čvor postaje mali čin stvaranja. Kao tiha molitva utkivana satima. Kao pokušaj da se kroz ljepotu svijet ponovo dovede u red.

Jer svaki istinski odmak od ljepote zapravo jeste mrak.

Možda zato danas sve više vjerujem da nije nevažno šta unosimo u prostor. Nije nevažno ni šta kupujemo, ni kome dajemo novac, ni čiju energiju unosimo u vlastiti dom. Predmeti nisu nijemi. Oni nose tragove procesa kroz koji su nastali.

A ručno rađen predmet, posebno onaj koji nastaje mjesecima, kroz ruke žena koje stvaraju s pažnjom i dostojanstvom, nosi u sebi nešto što nijedna mašina ne može proizvesti — prisustvo čovjeka.

Zato mi se čini važnim govoriti o ljudima poput Nathalie.

Pisanje je, na svoj način, također jedna vrsta tkanja.

Riječima povezujemo značenja, ljude, emocije i ideje. Ako se koriste ispravno, riječi mogu razdvajati svjetlo od tame jednako snažno kao i umjetnost.

Možda je upravo zato važno ukazivati na ono što vrijedi.
Na žene koje stvaraju ljepotu.
Na rad koji nastaje sporo.
Na predmete koji imaju dušu.
Na umjetnost koja ne pokušava samo da izgleda lijepo, nego da nas podsjeti kako ljepota još uvijek može biti oblik iscjeljenja.

Kako je jedan televizijski set postao zanimljiviji od same priče

Serija je dobra i radi se o omiljenom američkom paru koji je tragično stradao devedesetih, ali ako je devedesetih ljubav još uvijek bila Ljubav, danas je to nešto drugo. Danas je primarna ljubav prema samom sebi i čini mi se da je teško bilo kome više podvaliti „ljubavnu priču“ sa bajkovitim elementima. Danas se sve to naziva toksičnošću i zapravo nemam pojma kako se generacija Z voli. Nisam negativna, nego jednostavno ne znam i ne razumijem. Tada je bilo lako jer je ljubav bila romantika na entu potenciju. Danas se propituju razlozi, čini mi se.

Seriji ipak nisam mogla odoljeti. Devedesete, Calvin Klein, najbolja muzika s MTV-ja — to je vrijeme koje poznajem. Doba u kojem sam se razvila u osobu i koje je odredilo mnogo toga u vezi mene.

Gledajući Love Story, u jednom trenutku mi je sama radnja postala manje zanimljiva od prostora u kojem se odvija. Počela sam vraćati kadrove, zaustavljati scene i gledati enterijer pažljivije nego dijaloge. Zanimalo me čije su stolice u trpezariji, odakle dolazi estetika prostora, ko je radio scenografiju i zašto stan djeluje toliko uvjerljivo i emocionalno precizno.

Na kraju sam završila istražujući rad scenografa Alex DiGerlando i dizajnerske reference korištene u setu. Ispostavilo se da je riječ o jednom od najboljih i pravom majstoru svog zanata.

Osim što taj set u estetskom smislu izgleda besprijekorno, scenografija serije Love Story vjerovatno je jedan od najboljih primjera kako prostor može postati dio psihologije priče jer je u ovom slučaju trebalo prikazati sav teret života para koji je bio najviše fotografisan i proganjan od strane medija i paparazza. Svaki kadar snimljen u tom predivnom stanu istovremeno je morao biti odraz njenog zatvora i njegovog pokušaja da pomiri svoju popularnost i društvenu ulogu sa životom u braku, dok druga osoba ne može podnijeti život koji nije „normalan“.

I upravo zato taj prostor djeluje uvjerljivo.

Alex DiGerlando nije pokušao napraviti „savršeni stan devedesetih“, nego prostor koji nosi estetiku minimalizma povezanu s Calvin Klein erom, ali istovremeno ostavlja dovoljno praznine za emociju, kadar i atmosferu.

Da bih jasnije dočarala ovo svoje zanimanje za enterijer jednog seta, moram predstaviti i svoj mali set u kojem se moja radnja dešava. Napravila sam sebi radni kutak u spavaćoj sobi, što usput ne bih nikome preporučila, ali meni konkretno odgovara jer moram imati svoj intimni prostor za rad. Dodala sam i veliku fotelju sa tabureom za čitanje i filmske noći poput ove.

Zamislite kako ustajem, pauziram seriju i krećem istraživati sve u vezi seta. U jednom trenutku mene više zanimaju Mario Bellini stolice nego Carolyn koja prebacuje svoju dugu plavu kosu čas na jednu, čas na drugu stranu i nešto se uporno žali. Te stolice scenograf ubacuje tek negdje na sredini serije, kada gospođa Kennedy počinje živjeti u stanu.

Postoji i scena u kojoj skače po bijeloj sofi u dnevnom boravku i opet pauziram kadar da pronađem čija je. Sofa je zapravo custom made komad inspirisan radom John Pawson. Naime, on je dizajnirao sličnu sofu za jednu jahtu, a zanimljiva je zato što na sjedećem dijelu ima naslagane tanke jastuke — meni lično asocijacija na krevet princeze na zrnu graška.

Tu su i predivne Dieter Rams police, ono što se nekada zvalo telefonom i odličan Bang & Olufsen muzički sistem sa kojeg se moglo čuti  Common People od Pulp-a.

Seriju sam na kraju odgledala i drago mi je da jesam. Niko neće biti razočaran ako uradi isto, pod uslovom da ne očekuje previše. Onaj ko želi ponovo osjetiti devedesete bez problema će ih pronaći ovdje.

Ovo je kraj mog malog izlaganja o setu koji me oduševio, ali postoji i post scriptum. Kako sam bila pod dojmom serije, vrhunskih scenografa i dizajnera, sama sam uradila rekonstrukciju spavaće sobe Kennedyjevih. Bijela, lijepa, svedena. Napravljena tako da se njih dvoje vide što jasnije, da ništa ne odvlači pažnju. A meni je i bez toga jednostavno prelijepa i voljela bih nekome napraviti baš takvu sobu.

U slavu onih koji šire ljepotu

Nastupila je nova godina.
Dok ćemo i večeras jesti sarmu i rusku salatu od jučer, i dok će neki večeras, potpuno rasterećeni samim dočekom, imati bolji dernek nego noć prije, ja pišem čestitku na meni svojstven način.

Svaka nova godina je nastavak našeg života. Nikada mi nije bila početak nečega novog. Nova, bolja iskustva dolaze upravo nagomilavanjem starih – svih onih godina koje su prošle i koje su nas oblikovale.

Ipak, nove godine često počinju bukom.
Ja je radije započinjem pažnjom.

U slavu žena koje godinama, uporno i tiho, grade ljepotu oko sebe.

Jedna takva posebna žena napustila nas je 2025. godine – godine koja je sada trajno iza nas. Sanjala sam je nakon što je umrla i, da to samo po sebi nije bila toliko neobična činjenica, vjerovatno ovu novu godinu ne bih započela pišući upravo o njoj.

Riječ je o glumici koju svi znamo, ali za koju mnogi nisu znali da je duboko voljela prostore i njihovo uređenje. Pisala je i knjige o tome. Jedna od njih posvećena je kući koju je u potpunosti osmislila koristeći ideje s Pinteresta, otvoreno govoreći da je to – kuća koju je napravio Pinterest.

Riječ je, naravno, o Diane Keaton.
Glumici i ženi čija je estetika oduvijek bila odraz njenog karaktera, a nikada trenda.

Ubrzo nakon njene smrti, mediji su počeli pisati o kući koja je stavljena na prodaju. Tako sam prvi put zaista otkrila taj prostor, knjigu, i krenula sam da tražim svaki podatak i svaku fotografiju do koje sam mogla doći, pokušavajući da zavirim u njen misaoni tok, u sve ono što je smatrala lijepim.

Te noći sam je sanjala.

Otvorila mi je vrata svog doma i pričala mi sve. Pokazivala mi je svaki kutak kuće. U snu su bili prisutni i neki drugi ljudi koji su joj bili važni, ali snovi su čudnovati – ostaju više kao osjećaj i dojam nego kao jasne slike.

Zamislite moje iznenađenje i radost kada sam se probudila.
Jesam li ja upravo sanjala Diane Keaton?

Jesam. I bila mi je bliska i draga.
To mogu objasniti – moja podsvijest je prepoznala istu dušu. Dušu koja voli prostore i koja ih uređuje s namjerom. Taj osjećaj bliskosti bio je stvaran, iako je riječ o svjetski poznatoj glumici koju sam cijeli život gledala samo na ekranima, bez ikakve realne šanse da je ikada sretnem.

Hajmo sada o kući.

Prvo što mi je privuklo pažnju bili su lusteri iznad kuhinjskog ostrva. Velike metalne viseće lampe čija forma podsjeća na stare hranilice za kokoši. Taj detalj savršeno govori o njenom odnosu prema prostoru – ljepota ne mora imati porijeklo u dizajnu, nego u osjećaju.

I cijela kuća je takva.

Građena je u duhu klasične američke arhitekture, s jasnim linijama, snažnim kontrastima i velikim poštovanjem prema proporcijama. Prostor je otvoren, ali nikada hladan. Svjetlost je igrala ključnu ulogu u njenom dizajnu – prirodna svjetlost, veliki prozori, osjećaj protočnosti kroz prostor. Kuća diše. Nema tamnih uglova koji skrivaju, sve je otvoreno, jasno i iskreno.

Diane je jednom rekla da joj je svjetlost bila presudna pri oblikovanju doma, jer prostor mora da podrži život, a ne da ga sputava.

Posebno me dotakla priča o kupatilu. Za nju je kada imala emotivnu vrijednost, vezanu za sjećanje na majku koja je voljela da leži u kadi i čita časopise. Diane je toj kadi dala intimu, ogradivši je staklenom stijenom sa vratima, stvarajući prostor u prostoru. Uokvirila je emociju i pretvorila svakodnevnu radnju u mali lični ritual.

Primijetila sam i onu lakoću u dizajnu koju često predlažem svojim klijentima koji se boje da ne pogriješe.

Koristila je bijelu i crnu kao osnovu cijelog prostora. Od materijala – drvo, metal i ciglu. Iako zvuči jednostavno, umijeće je upravo u toj jasnoći koja ti daje slobodu da se igraš. Da unosiš neobične predmete, ali i komade vrhunskog dizajna.

Kako to funkcioniše u prostoru?
Napraviš jasnu, mirnu podlogu od dvije do tri boje – i ostalo je igra. Kada imaš ovako čistu bazu, možeš oduzimati i dodavati s lakoćom, a vrlo je teško pogriješiti.

Ako se pitate kako sve ovo može biti čestitka, reći ću vam da ja ovako čestitam životu – i isto ga tako slavim.

Ljepote nikada dosta.

Ova žena je donijela mnogo ljepote na ovaj svijet i mene je duboko dotakla. Zato što sam je sanjala, nju prvu biram da o njoj pišem, slaveći potrebu za uređenjem, za lijepim stvarima, za stvaranjem doma u kojem živimo naše najbolje sate.

Sve nijanse bež boje

Bež enterijeri u svim svojim nijansama danas su sveprisutni. Ipak, kada želimo reći da je nešto dosadno, često kažemo da je bež. Zašto je to tako i je li bež zaista dosadni, ali vječni trend u uređenju prostora?

Odlučila sam pisati o tome jer iza „bež“ odluka stoji mnogo faktora. Radeći ovaj posao susretala sam razne ljude i situacije, i koliko god je svaki moj klijent bio drugačiji, u jednom su svi bili isti, svima je trebala pomoć oko uređenja prostora. Odmah da kažem, to je u startu posebno. To nisu ljudi koji se prave da sve znaju i to ih čini velikima, zar ne? Oni su praktični, svjesni da će im taj poduhvat oduzeti mnogo vremena i živaca koje nisu spremni olako izgubiti. I tu se možemo složiti, to su pametni ljudi.

Na drugoj strani su ljudi poput mene, svi mi koji se bavimo uređenjem prostora. I mi imamo nešto zajedničko, u najkraćem roku moramo završiti zadatak, isporučiti željeno, i pri tome paziti na budžet.

Tu dolazimo do bež zone. Ona se najčešće javlja već na početku, kada se definiše budžet, koji je ključan za svaki ovakav projekat. Moji klijenti su i oni koji imaju više, ali i oni koji imaju manje novca za ovaj luksuz koji se zove uređenje prostora. Čak i oni sa većim budžetom često ne žele potrošiti više nego nužno, jer, budimo realni, živimo u sredini gdje ljudima generalno nije stalo do sofe ili lampe. Tačnije, skupe dizajnerske komade radije će staviti na sebe nego u dnevni boravak. Nemojte me pogrešno shvatiti, i to dobro razumijem. Balkan je mjesto gdje bi nam svima bilo najbolje da smo puževi i da svoje kuće nosimo na leđima, jer svako malo izbije neki rat i nama je u kostima zapisano da ne vrijedi ulagati u ono unutar zidova. Ovdje se cijene udobnost i praktičnost iznad svega. To je sasvim fer ako sve uzmemo u obzir.

Dakle, bež...

Ta neutralna boja je na većini onoga što se nudi na tržištu. U salonima keramike, recimo, najviše ima bež pločica. Isto je i u prodavnicama namještaja. Znam sigurno da je najprodavanija boja za zidove jedna nijansa bež boje. Razumijem i prodavce, oni formiraju ponudu prema potražnji. Mnogo je veća vjerovatnoća da će neko kupiti bež sofu, tamniju ili svjetliju, nego na primjer crvenu u boji vina. Takvi artikli su uvijek dostupni, mogu se dobiti odmah, bez čekanja. Samim tim, prije ćemo vidjeti popust na sve u bež boji nego na neke druge artikle u specifičnim bojama koji se čak ni ne izlažu u salonima.

Moj zadatak je osmisliti projekat koji je najlakše izvodiv i, evo nas ponovo u bež zoni. Iako se moj posao ne svodi na to da izaberem boju namještaja koju možete kupiti bilo gdje, bež definitivno olakšava cijeli proces svakome. Jer svaku minutu koju uštedim sebi, uštedim i klijentu.

Lično bih voljela da nije tako. Voljela bih da mogu da se igram bojama i paternama, da uzimam antikvitete koji se restauriraju, da čekamo ključne komade iz uvoza tri mjeseca, ali tako ne funkcioniše stvarnost. Niko od mojih klijenata nije bio spreman preuzeti projekat takve vrste, niko nije bio spreman na tu obavezu i predanost.

Ako se sada pitate čemu onda uopće služi stilista za enterijer ako je sve tako jednostavno, e, sada ulazimo u još jednu nijansu bež boje, popularno nazvanu grejž. Koliko god sve ovo zvučalo jednostavno, ipak nije. Samo ljudi poput mene znaju šta treba dodati bež boji, a šta joj treba oduzeti. Mi znamo o skladu, o mjerama i proporcijama, o zasićenosti prostora, a ipak i o tome kako da sve izgleda prozračno. Znamo ljude, znamo lokacije za kupovinu, i imamo iskustvo iz ranijih projekata i neminovnih grešaka kojima je bogat svaki radni vijek.

To iskustvo i ta pomoć se plaćaju. Plaćate svoje sačuvane živce. Zamjenjujete strah od greške povjerenjem da će se neko drugi pobrinuti za sve.

I da zaključimo, bež ili grejž je neminovnost, ne zato što ja tako kažem, nego zato što tržište najviše nudi te nijanse, zato što se s njima slaže gotovo svaka nijansa drveta ili drvenog dekora, i zato što ćete svoje bež prostore lako transformisati kako vrijeme bude prolazilo, bez ičije pomoći.

Usluga stiliste za enterijer upravo bi i trebala da bude takva, najbolja opcija i najbolje rješenje. To su me naučili moji klijenti. Sve moje početničke ideje i kreativne aspiracije pale su pred onima koji nisu htjeli plaćati za projekte koji su nosili neizvjesnost i probijene rokove. Sve sa razlogom. Priznajem to, i ovo sam napisala da znate kako izgleda stvarnost, jer svima nam je potrebna kako bismo znali koja su realna očekivanja, i od sebe i od drugih.

Kako sam promjenila posao i zašto

Ah...

Gdje početi? Da li od trenutka kada se posao počeo raspadati i kada sam stajala bespomoćno u kuhinji svoga poslovnog prostora, s telefonom u opuštenoj ruci, nakon vijesti da mama neće ozdraviti?
Ili da počnem od kraja, od ovog trenutka sada, dok sjedim udobno u stolici, dok dnevna svjetlost pada na laptop, pas lijeno leži pored mojih nogu, a ja se mislima vraćam na sve što je bilo, pokušavajući da to vrijeme pretočim u rečenice o jednoj sudbini?

Između ta dva trenutka prošlo je nešto više od tri godine, hiljadu i dvjesto sedamdeset i sedam dana smrti, gubitaka, noževa u leđima, izdaja, beznađa i pogrešnih pravaca.
A zapravo se sve vrijeme odvijao samo jedan običan ljudski život.

Nije bilo jednostavno pokrenuti se ponovo, ali pronašla sam svoju iskru, onu koja mi je ispravila leđa i pomogla da napravim prvi korak.

U toj maloj kuhinji, u kojoj sam jedva stajala između sudopera, tri viseća elementa, frižidera i pećnice s dvije ringle, počela je moja nova faza života. Kao i uvijek, iz gubitaka.
Nešto mora prestati da bi nešto novo moglo nastati.

Posao je tada išao loše. Firma je radila u minusu. Činilo mi se da sam sve pokušala, ali kada nečemu dođe kraj, Kraj preuzima režiju. Servira u život nemogućnosti, stvara prepreke, oduzima snagu. Cilj mu je oslabiti protagonista i izbaciti ga iz uloga koje je do tada živio.

U to vrijeme redovno sam išla na psihoterapiju, što je dodatno razgrađivalo sve ono što mi je služilo, pogrešno, ali ipak služilo za opstanak. Iz mene je polako izranjao novi identitet, stvarniji, ali meni dotad nepoznat, jer je bio duboko sklonjen u mom biću.

Mama je bila smrtno bolesna, prikovana za postelju.
Njen odlazak... njen odlazak je...
Ne znam ni kako da to kažem.
Ostadoh siroče bez jedinog pravog prijatelja.
Više niko nije mogao stati iza mene.
Nisam imala kome reći da mi je teško, ni dlana koji bi nježno prešao preko mog čela.

Ona je otišla. Ja sam ostala.
A nisam ništa riješila. Nisam se postavila na noge. Čak je izgledalo kao da ispod mene nema tla.

Sve je oko mene umiralo. Posao koji sam gradila godinama od nule, majka, prijateljstva, prilike, zdrav razum, snaga, izdržljivost.
Sve je u jednom trenutku prestalo, tog ljeta dvadeset i druge.
Frišak mezar.
Nezaposlena.
Potpuno izgubljena.

Nove stranice života još su bile prazne dok nisam u sebi otkrila novu iskru i odlučila da je pratim kao dugu.
A ispod moje duge čekala me moja kreativnost, tražeći nove oblike da se izrazi.

Tamo su bile moje neostvarene želje, iskonska strast zbog koje sam i stvarala predmete za dom. Moje knjige, gomile časopisa o uređenju prostora, svi oni pozivi poznanika i rodbine koji su me godinama zvali da im uredim stan ili kuću.

U mom slučaju, ovo nije promjena smjera. Ovo je samo nastavak onoga što sam već radila.
Znam da će mnogi zlobnici dovesti u pitanje moju kompetenciju, jer ljudskoj prirodi zna biti iritantno kada neko jednostavno krene u nešto novo i nazove se nečim drugim. To često ne izgleda stvarno ni vjerodostojno.

Ali ja imam odgovor na to.
Kao što je nekome teško da prati svoju dugu, meni je nemoguće da živim drugačije.
Znam, probala sam.
I ništa ne postignem.

Znam da je teško shvatiti da sam četrnaest godina dizajnirala vlastite proizvode, iako nisam znala šiti, i da me i danas ljudi traže i pitaju za njih. (Iskreno, nisam znala dovoljno o vođenju biznisa. To je bilo moje stvarno neznanje.)

Isto tako, ja prostore sanjam.
Ozbiljno. To su moji najčešći snovi.
Ja jednostavno znam šta s čim ide, a šta je potpuno promašilo temu.

Dugo iskustvo u dizajnu naučilo me skladu, proporcijama i estetici. Sve to sada samo izlazi kroz novi kanal, uređenje prostora. To je drugi put, ali ista suština. Moja estetika, moj osjećaj za lijepo i sklad.

Na kraju, ja sam vaš stilista za enterijer, sve dok moja kreativnost ne pronađe neki novi put da se izrazi.

To je ono što sam naučila o sebi.
I to sada jasno i glasno kažem: da bih ovo znala, morala sam sve izgubiti. Morala sam naučiti da pustim sve što su mi drugi rekli o meni, svaki kalup u koji su me stavljali.

I evo me, tu sam.
Radim ponovo ono što volim.
I ono što ćete i vi zavoljeti, ako mi dozvolite da uđem u vaš svijet i pomognem vam da zavolite svoje unutrašnje prostore. 😊

Prostor kao ogledalo duše

Prostori su zaista preslika nas samih. Oni su vidljiva, vanjska ekstenzija našeg unutrašnjeg svijeta. Ipak, moramo znati da mi nismo samo to što je sada vidljivo – mi smo i ono što želimo postati, čemu težimo. Mi smo i ono što potajno želimo, a ne usuđujemo se reći naglas. Svi mi smo jedan univerzum koji obitava najbolje kako zna i umije.

Do mene dolaze ljudi koji su spremni na neku promjenu. Nešto iz tog spektra želi da izađe napolje. Žena želi veliki ormar da sve složi na svoje mjesto – i ja odmah znam da se neki unutrašnji nered u njoj nagomilao. Gorljivo želi da poreda sve haljine i košulje po veličini i po bojama. Neki kutovi njenog bića su sazreli. Ona više nema prostora za višak. Tada vidim sjaj u očima – živa je više nego ikada.

Čovjek želi konačno udobnu sofu. Veliki televizor ispred kojeg će se opustiti i vjerovatno zaspati, jer mu to postaje sigurna zona. Tamo odlaže sve svoje napore koje nosi kroz dane, osjećajući se kao rob svojih uloga i usuda.

Tinejdžerka želi sobu u kojoj će maštati i pripremati svoje mlado tijelo i um za velike stvari koje priželjkuje i čeka. Sve je to neizgovorena tišina koja se može čuti – a moj zadatak je da je uhvatim i prevedem u prostor.

Za kraj ću vam ispričati jednu malu priču iz mog najranijeg djetinjstva – priču koja je, bez sumnje, oblikovala dio mene.

Ja i moja mlađa sestra smo, u jednom periodu, preuzele spavaću sobu od svojih roditelja. Koristile smo je kao svoju, iako je izgledala baš kao soba bračnog para. Tada se čekalo da preduzeće dodijeli novi stan mojoj majci. Dotadašnji stan bio je jednosoban, mali, i niko nije imao dovoljno prostora za sebe. Roditelji u tom tranzicijskom periodu nisu ni planirali da nam naprave dječiju sobu. Nas dvije smo bile očajne.

Smislile smo plan. Svakog dana bismo pomalo rasklimavale masivne police iznad bračnog kreveta – kako bi izgledalo da su postale opasne po naše živote. Htjele smo da ih natjeramo da to sve promijene. Plan je, naravno, bio moj – jer sam ja starija sestra, a moja mala grudvica me slijepo pratila. Pele smo se po tim policama, skakale po njima, i jednog dana odlučile da panično nazovemo mamu na posao i sa mnogo drame saopštimo da police samo što nisu pale na nas.

Mama nam je mirno rekla da izađemo iz sobe. I tog popodneva došao je majstor da sve to popravi.

Ovom malom epizodom iz svog ranog djetinjstva želim da pokažem koliko je prostor važan – čak i djeci. Dom, u širem smislu riječi, jeste naše utočište. To je sveto mjesto u kojem obitavamo i rastemo – i u visinu, i u oku nevidljivom duhu.

Unutrašnji prostor

Kada sam odlučila da napravim ovu stranicu – vjerovali ili ne – najviše sam se radovala blogu.

Oduvijek mi je bilo teško da objasnim ko sam, šta radim i šta zapravo moje biće želi. Jedini način koji mi je donosio jasnoću bio je – pisanje. Dok pišem, osjećam da sve dolazi na svoje mjesto. I što je još zanimljivije, ljudi me tada najbolje razumiju. Kad me slušaju, često ostanem nedorečena. Kad me čitaju – sve im postane jasno. Zašto je to tako, ne znam. Ali zato znam da ovdje neću štedjeti riječi da vam objasnim svoj rad, svoju viziju, svoje potrebe i snove.

Moj posao, u suštini, uvijek je isti – bez obzira na to u kojem obliku se pojavljuje. Uvijek stvaram ljepotu. I uvijek je tražim. Prepoznajem sklad. Neki bi rekli da imam “oko” za takve stvari. I za one koji me znaju od ranije – da, još sam uvijek ta ista osoba. Samo što sam se proširila – iz metraže u kvadrate. I nekad, kao i sada, sve što radim proizlazi iz mog unutrašnjeg prostora, koji se uvijek nekako vidi i spolja.

Ono prethodno moralo je završiti. Ja to uvijek osjetim. Kada potrošim sve unutrašnje resurse za dalje stvaranje, vrijeme je da krenem. Moj unutrašnji prostor se proširio – i sada više ne mogu da se zasitim kvadrata.

Tri godine sam marljivo radila i mnogo naučila. Uređenje prostora me oduvijek privlačilo, čak i prije svega drugog. Ali ipak, bio je to novi posao. Iako sam imala prirodan osjećaj za proporciju, sklad, materijale i teksture – nisam znala ništa o radu s ljudima u ovom kontekstu. Nisam znala šta znači biti angažovan za uređenje tuđeg doma.

I ne biste vjerovali – to je mnogo složenije nego što izgleda.

Duboko vjerujem, a i iz iskustva sam vidjela, da je sređivanje životnog (ili poslovnog) prostora zapravo proces unutrašnjeg čišćenja. I ne dočekaju ga svi ljudi spremni – čak ni onda kad me sami angažuju. Neki žele promjenu, ali ih frustrira što ne ide dovoljno brzo. Neki ne znaju odakle da krenu, niti šta ih čeka na kraju puta. Neki se plaše osobe koja će postati nakon transformacije. U tim situacijama odugovlače, gube se, traže alibi. Vidjela sam sve moguće verzije.

I opet – ovaj posao bih birala ponovo. I ponovo. Jer sam shvatila svoju ulogu: da budem stvarna podrška. Da budem most ka promjeni. I da, zajedno, stignemo do cilja.

Istina je i da ponekad ne stignemo. Ponekad me jednostavno otpišu. I to je u redu – i moj i njihov proces ima pravo na svoj ritam. Ja učim strpljenje. Za njih je možda bilo prerano.

Ali da ovaj tekst ne ode u filozofiju – iako ima još mnogo tema o kojima ću pisati – vratimo se konkretno: na samu uslugu.

Kroz ovo novo iskustvo, uočila sam nekoliko stvari koje nedostaju u načinu na koji se danas uređuju prostori. Prije svega, mnogi ljudi žele promjenu i žele stručnu pomoć, ali nemaju dovoljno budžeta za klasične dizajnerske ili arhitektonske usluge.

Zato odmah da pojasnim: za konstrukciju prostora, zidove i raspored može vam pomoći isključivo arhitekta. Ja dolazim poslije njih. Ja sam tu kada zidovi ostaju na mjestu, ali prostor još uvijek ne govori vašu priču.

I baš tu nastaje problem: ljudi ne znaju kako da stvore sklad. Kupuju u panici, biraju namještaj koji ne odgovara prostoru, pa ga brzo mijenjaju, i opet nisu zadovoljni. To nije zato što ne znaju – nego zato što nemaju viziju.

Tu dolazim ja.

Tu se nalazimo – vi i ja. Vi sa svojom frustracijom. Ja sa svojim rješenjem. Rješenjem koje mora imati smisla, koje vam mora “sjesti”. Šta ćete dobiti?

Ljudi će vam reći “wow” kad vam dođu u goste. Vi ćete se nasmiješiti svaki put kad otvorite vrata svog doma. A prostor će – prvi put – pričati priču o vama.

Ako ste pročitali tekst do kraja – hvala vam od srca.

Tu sam. Dobro mi došli.