Sve nijanse bež boje

Bež enterijeri u svim svojim nijansama danas su sveprisutni. Ipak, kada želimo reći da je nešto dosadno, često kažemo da je bež. Zašto je to tako i je li bež zaista dosadni, ali vječni trend u uređenju prostora?

Odlučila sam pisati o tome jer iza „bež“ odluka stoji mnogo faktora. Radeći ovaj posao susretala sam razne ljude i situacije, i koliko god je svaki moj klijent bio drugačiji, u jednom su svi bili isti, svima je trebala pomoć oko uređenja prostora. Odmah da kažem, to je u startu posebno. To nisu ljudi koji se prave da sve znaju i to ih čini velikima, zar ne? Oni su praktični, svjesni da će im taj poduhvat oduzeti mnogo vremena i živaca koje nisu spremni olako izgubiti. I tu se možemo složiti, to su pametni ljudi.

Na drugoj strani su ljudi poput mene, svi mi koji se bavimo uređenjem prostora. I mi imamo nešto zajedničko, u najkraćem roku moramo završiti zadatak, isporučiti željeno, i pri tome paziti na budžet.

Tu dolazimo do bež zone. Ona se najčešće javlja već na početku, kada se definiše budžet, koji je ključan za svaki ovakav projekat. Moji klijenti su i oni koji imaju više, ali i oni koji imaju manje novca za ovaj luksuz koji se zove uređenje prostora. Čak i oni sa većim budžetom često ne žele potrošiti više nego nužno, jer, budimo realni, živimo u sredini gdje ljudima generalno nije stalo do sofe ili lampe. Tačnije, skupe dizajnerske komade radije će staviti na sebe nego u dnevni boravak. Nemojte me pogrešno shvatiti, i to dobro razumijem. Balkan je mjesto gdje bi nam svima bilo najbolje da smo puževi i da svoje kuće nosimo na leđima, jer svako malo izbije neki rat i nama je u kostima zapisano da ne vrijedi ulagati u ono unutar zidova. Ovdje se cijene udobnost i praktičnost iznad svega. To je sasvim fer ako sve uzmemo u obzir.

Dakle, bež...

Ta neutralna boja je na većini onoga što se nudi na tržištu. U salonima keramike, recimo, najviše ima bež pločica. Isto je i u prodavnicama namještaja. Znam sigurno da je najprodavanija boja za zidove jedna nijansa bež boje. Razumijem i prodavce, oni formiraju ponudu prema potražnji. Mnogo je veća vjerovatnoća da će neko kupiti bež sofu, tamniju ili svjetliju, nego na primjer crvenu u boji vina. Takvi artikli su uvijek dostupni, mogu se dobiti odmah, bez čekanja. Samim tim, prije ćemo vidjeti popust na sve u bež boji nego na neke druge artikle u specifičnim bojama koji se čak ni ne izlažu u salonima.

Moj zadatak je osmisliti projekat koji je najlakše izvodiv i, evo nas ponovo u bež zoni. Iako se moj posao ne svodi na to da izaberem boju namještaja koju možete kupiti bilo gdje, bež definitivno olakšava cijeli proces svakome. Jer svaku minutu koju uštedim sebi, uštedim i klijentu.

Lično bih voljela da nije tako. Voljela bih da mogu da se igram bojama i paternama, da uzimam antikvitete koji se restauriraju, da čekamo ključne komade iz uvoza tri mjeseca, ali tako ne funkcioniše stvarnost. Niko od mojih klijenata nije bio spreman preuzeti projekat takve vrste, niko nije bio spreman na tu obavezu i predanost.

Ako se sada pitate čemu onda uopće služi stilista za enterijer ako je sve tako jednostavno, e, sada ulazimo u još jednu nijansu bež boje, popularno nazvanu grejž. Koliko god sve ovo zvučalo jednostavno, ipak nije. Samo ljudi poput mene znaju šta treba dodati bež boji, a šta joj treba oduzeti. Mi znamo o skladu, o mjerama i proporcijama, o zasićenosti prostora, a ipak i o tome kako da sve izgleda prozračno. Znamo ljude, znamo lokacije za kupovinu, i imamo iskustvo iz ranijih projekata i neminovnih grešaka kojima je bogat svaki radni vijek.

To iskustvo i ta pomoć se plaćaju. Plaćate svoje sačuvane živce. Zamjenjujete strah od greške povjerenjem da će se neko drugi pobrinuti za sve.

I da zaključimo, bež ili grejž je neminovnost, ne zato što ja tako kažem, nego zato što tržište najviše nudi te nijanse, zato što se s njima slaže gotovo svaka nijansa drveta ili drvenog dekora, i zato što ćete svoje bež prostore lako transformisati kako vrijeme bude prolazilo, bez ičije pomoći.

Usluga stiliste za enterijer upravo bi i trebala da bude takva, najbolja opcija i najbolje rješenje. To su me naučili moji klijenti. Sve moje početničke ideje i kreativne aspiracije pale su pred onima koji nisu htjeli plaćati za projekte koji su nosili neizvjesnost i probijene rokove. Sve sa razlogom. Priznajem to, i ovo sam napisala da znate kako izgleda stvarnost, jer svima nam je potrebna kako bismo znali koja su realna očekivanja, i od sebe i od drugih.

Kako sam promjenila posao i zašto

Ah...

Gdje početi? Da li od trenutka kada se posao počeo raspadati i kada sam stajala bespomoćno u kuhinji svoga poslovnog prostora, s telefonom u opuštenoj ruci, nakon vijesti da mama neće ozdraviti?
Ili da počnem od kraja, od ovog trenutka sada, dok sjedim udobno u stolici, dok dnevna svjetlost pada na laptop, pas lijeno leži pored mojih nogu, a ja se mislima vraćam na sve što je bilo, pokušavajući da to vrijeme pretočim u rečenice o jednoj sudbini?

Između ta dva trenutka prošlo je nešto više od tri godine, hiljadu i dvjesto sedamdeset i sedam dana smrti, gubitaka, noževa u leđima, izdaja, beznađa i pogrešnih pravaca.
A zapravo se sve vrijeme odvijao samo jedan običan ljudski život.

Nije bilo jednostavno pokrenuti se ponovo, ali pronašla sam svoju iskru, onu koja mi je ispravila leđa i pomogla da napravim prvi korak.

U toj maloj kuhinji, u kojoj sam jedva stajala između sudopera, tri viseća elementa, frižidera i pećnice s dvije ringle, počela je moja nova faza života. Kao i uvijek, iz gubitaka.
Nešto mora prestati da bi nešto novo moglo nastati.

Posao je tada išao loše. Firma je radila u minusu. Činilo mi se da sam sve pokušala, ali kada nečemu dođe kraj, Kraj preuzima režiju. Servira u život nemogućnosti, stvara prepreke, oduzima snagu. Cilj mu je oslabiti protagonista i izbaciti ga iz uloga koje je do tada živio.

U to vrijeme redovno sam išla na psihoterapiju, što je dodatno razgrađivalo sve ono što mi je služilo, pogrešno, ali ipak služilo za opstanak. Iz mene je polako izranjao novi identitet, stvarniji, ali meni dotad nepoznat, jer je bio duboko sklonjen u mom biću.

Mama je bila smrtno bolesna, prikovana za postelju.
Njen odlazak... njen odlazak je...
Ne znam ni kako da to kažem.
Ostadoh siroče bez jedinog pravog prijatelja.
Više niko nije mogao stati iza mene.
Nisam imala kome reći da mi je teško, ni dlana koji bi nježno prešao preko mog čela.

Ona je otišla. Ja sam ostala.
A nisam ništa riješila. Nisam se postavila na noge. Čak je izgledalo kao da ispod mene nema tla.

Sve je oko mene umiralo. Posao koji sam gradila godinama od nule, majka, prijateljstva, prilike, zdrav razum, snaga, izdržljivost.
Sve je u jednom trenutku prestalo, tog ljeta dvadeset i druge.
Frišak mezar.
Nezaposlena.
Potpuno izgubljena.

Nove stranice života još su bile prazne dok nisam u sebi otkrila novu iskru i odlučila da je pratim kao dugu.
A ispod moje duge čekala me moja kreativnost, tražeći nove oblike da se izrazi.

Tamo su bile moje neostvarene želje, iskonska strast zbog koje sam i stvarala predmete za dom. Moje knjige, gomile časopisa o uređenju prostora, svi oni pozivi poznanika i rodbine koji su me godinama zvali da im uredim stan ili kuću.

U mom slučaju, ovo nije promjena smjera. Ovo je samo nastavak onoga što sam već radila.
Znam da će mnogi zlobnici dovesti u pitanje moju kompetenciju, jer ljudskoj prirodi zna biti iritantno kada neko jednostavno krene u nešto novo i nazove se nečim drugim. To često ne izgleda stvarno ni vjerodostojno.

Ali ja imam odgovor na to.
Kao što je nekome teško da prati svoju dugu, meni je nemoguće da živim drugačije.
Znam, probala sam.
I ništa ne postignem.

Znam da je teško shvatiti da sam četrnaest godina dizajnirala vlastite proizvode, iako nisam znala šiti, i da me i danas ljudi traže i pitaju za njih. (Iskreno, nisam znala dovoljno o vođenju biznisa. To je bilo moje stvarno neznanje.)

Isto tako, ja prostore sanjam.
Ozbiljno. To su moji najčešći snovi.
Ja jednostavno znam šta s čim ide, a šta je potpuno promašilo temu.

Dugo iskustvo u dizajnu naučilo me skladu, proporcijama i estetici. Sve to sada samo izlazi kroz novi kanal, uređenje prostora. To je drugi put, ali ista suština. Moja estetika, moj osjećaj za lijepo i sklad.

Na kraju, ja sam vaš stilista za enterijer, sve dok moja kreativnost ne pronađe neki novi put da se izrazi.

To je ono što sam naučila o sebi.
I to sada jasno i glasno kažem: da bih ovo znala, morala sam sve izgubiti. Morala sam naučiti da pustim sve što su mi drugi rekli o meni, svaki kalup u koji su me stavljali.

I evo me, tu sam.
Radim ponovo ono što volim.
I ono što ćete i vi zavoljeti, ako mi dozvolite da uđem u vaš svijet i pomognem vam da zavolite svoje unutrašnje prostore. 😊

Prostor kao ogledalo duše

Prostori su zaista preslika nas samih. Oni su vidljiva, vanjska ekstenzija našeg unutrašnjeg svijeta. Ipak, moramo znati da mi nismo samo to što je sada vidljivo – mi smo i ono što želimo postati, čemu težimo. Mi smo i ono što potajno želimo, a ne usuđujemo se reći naglas. Svi mi smo jedan univerzum koji obitava najbolje kako zna i umije.

Do mene dolaze ljudi koji su spremni na neku promjenu. Nešto iz tog spektra želi da izađe napolje. Žena želi veliki ormar da sve složi na svoje mjesto – i ja odmah znam da se neki unutrašnji nered u njoj nagomilao. Gorljivo želi da poreda sve haljine i košulje po veličini i po bojama. Neki kutovi njenog bića su sazreli. Ona više nema prostora za višak. Tada vidim sjaj u očima – živa je više nego ikada.

Čovjek želi konačno udobnu sofu. Veliki televizor ispred kojeg će se opustiti i vjerovatno zaspati, jer mu to postaje sigurna zona. Tamo odlaže sve svoje napore koje nosi kroz dane, osjećajući se kao rob svojih uloga i usuda.

Tinejdžerka želi sobu u kojoj će maštati i pripremati svoje mlado tijelo i um za velike stvari koje priželjkuje i čeka. Sve je to neizgovorena tišina koja se može čuti – a moj zadatak je da je uhvatim i prevedem u prostor.

Za kraj ću vam ispričati jednu malu priču iz mog najranijeg djetinjstva – priču koja je, bez sumnje, oblikovala dio mene.

Ja i moja mlađa sestra smo, u jednom periodu, preuzele spavaću sobu od svojih roditelja. Koristile smo je kao svoju, iako je izgledala baš kao soba bračnog para. Tada se čekalo da preduzeće dodijeli novi stan mojoj majci. Dotadašnji stan bio je jednosoban, mali, i niko nije imao dovoljno prostora za sebe. Roditelji u tom tranzicijskom periodu nisu ni planirali da nam naprave dječiju sobu. Nas dvije smo bile očajne.

Smislile smo plan. Svakog dana bismo pomalo rasklimavale masivne police iznad bračnog kreveta – kako bi izgledalo da su postale opasne po naše živote. Htjele smo da ih natjeramo da to sve promijene. Plan je, naravno, bio moj – jer sam ja starija sestra, a moja mala grudvica me slijepo pratila. Pele smo se po tim policama, skakale po njima, i jednog dana odlučile da panično nazovemo mamu na posao i sa mnogo drame saopštimo da police samo što nisu pale na nas.

Mama nam je mirno rekla da izađemo iz sobe. I tog popodneva došao je majstor da sve to popravi.

Ovom malom epizodom iz svog ranog djetinjstva želim da pokažem koliko je prostor važan – čak i djeci. Dom, u širem smislu riječi, jeste naše utočište. To je sveto mjesto u kojem obitavamo i rastemo – i u visinu, i u oku nevidljivom duhu.

Unutrašnji prostor

Kada sam odlučila da napravim ovu stranicu – vjerovali ili ne – najviše sam se radovala blogu.

Oduvijek mi je bilo teško da objasnim ko sam, šta radim i šta zapravo moje biće želi. Jedini način koji mi je donosio jasnoću bio je – pisanje. Dok pišem, osjećam da sve dolazi na svoje mjesto. I što je još zanimljivije, ljudi me tada najbolje razumiju. Kad me slušaju, često ostanem nedorečena. Kad me čitaju – sve im postane jasno. Zašto je to tako, ne znam. Ali zato znam da ovdje neću štedjeti riječi da vam objasnim svoj rad, svoju viziju, svoje potrebe i snove.

Moj posao, u suštini, uvijek je isti – bez obzira na to u kojem obliku se pojavljuje. Uvijek stvaram ljepotu. I uvijek je tražim. Prepoznajem sklad. Neki bi rekli da imam “oko” za takve stvari. I za one koji me znaju od ranije – da, još sam uvijek ta ista osoba. Samo što sam se proširila – iz metraže u kvadrate. I nekad, kao i sada, sve što radim proizlazi iz mog unutrašnjeg prostora, koji se uvijek nekako vidi i spolja.

Ono prethodno moralo je završiti. Ja to uvijek osjetim. Kada potrošim sve unutrašnje resurse za dalje stvaranje, vrijeme je da krenem. Moj unutrašnji prostor se proširio – i sada više ne mogu da se zasitim kvadrata.

Tri godine sam marljivo radila i mnogo naučila. Uređenje prostora me oduvijek privlačilo, čak i prije svega drugog. Ali ipak, bio je to novi posao. Iako sam imala prirodan osjećaj za proporciju, sklad, materijale i teksture – nisam znala ništa o radu s ljudima u ovom kontekstu. Nisam znala šta znači biti angažovan za uređenje tuđeg doma.

I ne biste vjerovali – to je mnogo složenije nego što izgleda.

Duboko vjerujem, a i iz iskustva sam vidjela, da je sređivanje životnog (ili poslovnog) prostora zapravo proces unutrašnjeg čišćenja. I ne dočekaju ga svi ljudi spremni – čak ni onda kad me sami angažuju. Neki žele promjenu, ali ih frustrira što ne ide dovoljno brzo. Neki ne znaju odakle da krenu, niti šta ih čeka na kraju puta. Neki se plaše osobe koja će postati nakon transformacije. U tim situacijama odugovlače, gube se, traže alibi. Vidjela sam sve moguće verzije.

I opet – ovaj posao bih birala ponovo. I ponovo. Jer sam shvatila svoju ulogu: da budem stvarna podrška. Da budem most ka promjeni. I da, zajedno, stignemo do cilja.

Istina je i da ponekad ne stignemo. Ponekad me jednostavno otpišu. I to je u redu – i moj i njihov proces ima pravo na svoj ritam. Ja učim strpljenje. Za njih je možda bilo prerano.

Ali da ovaj tekst ne ode u filozofiju – iako ima još mnogo tema o kojima ću pisati – vratimo se konkretno: na samu uslugu.

Kroz ovo novo iskustvo, uočila sam nekoliko stvari koje nedostaju u načinu na koji se danas uređuju prostori. Prije svega, mnogi ljudi žele promjenu i žele stručnu pomoć, ali nemaju dovoljno budžeta za klasične dizajnerske ili arhitektonske usluge.

Zato odmah da pojasnim: za konstrukciju prostora, zidove i raspored može vam pomoći isključivo arhitekta. Ja dolazim poslije njih. Ja sam tu kada zidovi ostaju na mjestu, ali prostor još uvijek ne govori vašu priču.

I baš tu nastaje problem: ljudi ne znaju kako da stvore sklad. Kupuju u panici, biraju namještaj koji ne odgovara prostoru, pa ga brzo mijenjaju, i opet nisu zadovoljni. To nije zato što ne znaju – nego zato što nemaju viziju.

Tu dolazim ja.

Tu se nalazimo – vi i ja. Vi sa svojom frustracijom. Ja sa svojim rješenjem. Rješenjem koje mora imati smisla, koje vam mora “sjesti”. Šta ćete dobiti?

Ljudi će vam reći “wow” kad vam dođu u goste. Vi ćete se nasmiješiti svaki put kad otvorite vrata svog doma. A prostor će – prvi put – pričati priču o vama.

Ako ste pročitali tekst do kraja – hvala vam od srca.

Tu sam. Dobro mi došli.