Prostor kao ogledalo duše
Prostori su zaista preslika nas samih. Oni su vidljiva, vanjska ekstenzija našeg unutrašnjeg svijeta. Ipak, moramo znati da mi nismo samo to što je sada vidljivo – mi smo i ono što želimo postati, čemu težimo. Mi smo i ono što potajno želimo, a ne usuđujemo se reći naglas. Svi mi smo jedan univerzum koji obitava najbolje kako zna i umije.
Do mene dolaze ljudi koji su spremni na neku promjenu. Nešto iz tog spektra želi da izađe napolje. Žena želi veliki ormar da sve složi na svoje mjesto – i ja odmah znam da se neki unutrašnji nered u njoj nagomilao. Gorljivo želi da poreda sve haljine i košulje po veličini i po bojama. Neki kutovi njenog bića su sazreli. Ona više nema prostora za višak. Tada vidim sjaj u očima – živa je više nego ikada.
Čovjek želi konačno udobnu sofu. Veliki televizor ispred kojeg će se opustiti i vjerovatno zaspati, jer mu to postaje sigurna zona. Tamo odlaže sve svoje napore koje nosi kroz dane, osjećajući se kao rob svojih uloga i usuda.
Tinejdžerka želi sobu u kojoj će maštati i pripremati svoje mlado tijelo i um za velike stvari koje priželjkuje i čeka. Sve je to neizgovorena tišina koja se može čuti – a moj zadatak je da je uhvatim i prevedem u prostor.
Za kraj ću vam ispričati jednu malu priču iz mog najranijeg djetinjstva – priču koja je, bez sumnje, oblikovala dio mene.
Ja i moja mlađa sestra smo, u jednom periodu, preuzele spavaću sobu od svojih roditelja. Koristile smo je kao svoju, iako je izgledala baš kao soba bračnog para. Tada se čekalo da preduzeće dodijeli novi stan mojoj majci. Dotadašnji stan bio je jednosoban, mali, i niko nije imao dovoljno prostora za sebe. Roditelji u tom tranzicijskom periodu nisu ni planirali da nam naprave dječiju sobu. Nas dvije smo bile očajne.
Smislile smo plan. Svakog dana bismo pomalo rasklimavale masivne police iznad bračnog kreveta – kako bi izgledalo da su postale opasne po naše živote. Htjele smo da ih natjeramo da to sve promijene. Plan je, naravno, bio moj – jer sam ja starija sestra, a moja mala grudvica me slijepo pratila. Pele smo se po tim policama, skakale po njima, i jednog dana odlučile da panično nazovemo mamu na posao i sa mnogo drame saopštimo da police samo što nisu pale na nas.
Mama nam je mirno rekla da izađemo iz sobe. I tog popodneva došao je majstor da sve to popravi.
Ovom malom epizodom iz svog ranog djetinjstva želim da pokažem koliko je prostor važan – čak i djeci. Dom, u širem smislu riječi, jeste naše utočište. To je sveto mjesto u kojem obitavamo i rastemo – i u visinu, i u oku nevidljivom duhu.
